Kako tumačiti pravilno ukrajinsku krizu

Geopolitika

Sve više dominira stav u ekspertskim krugovima o ruskoj krizi koja ulazi u 30. godinu. A obeležila je 2021. godinu i prenela se u 2022. godinu. Podsećanja radi Beloruska kriza u 2021.završila se ruskom militarizacijom i potpunom kooptacijom Belorusije u rusku bezbednosnu i spoljnopolitičku orbitu.

Kao posledicu stavljanja Belorusije pod potpunu kontrolu Kremlja imali smo hibridni rat migrantima protiv Poljske I Litvanije, otmicu aviona na međunarodnom letu I sada potpunu upotrebu Belorusije za opkoljavanje Ukrajine.

 

Do sada je Ruska Federacija razmestila 12 borbenih aviona SU-35, dva diviziona S- 400 kao i divizion Pancir-S sistema. Avioni Su-30 su već stacionirani u vojnoj bazi Baranoviči u zapadnoj Belorusiji, ruske letačke posade su raspoređene I aktivno preduzimaju vazdušno patroliranje.

Razmeštanje trupa u Belorusiji daje taktičku prednost Rusiji da preseče Ukrajinu dolinom Dnjepra, a Kijev se nalazi na svega 90 kilometara. Napadom sa istoka i severa, ukrajinska odbrana bi bila razvučena, a ključne komunikacije presečene. U ovom trenutku više od 120.000 ruskih trupa je raspoređeno na istočnim ukrajinskim granicama. I to celom dužinom počev od Rostova na Donu, Persianvoskim, Volgograd, Bogučar, Pogonovo, Solati, Počep, Klintsi, Jelnja. Ruski bataljoni taktičkih grupa na ukrajinskoj istočnoj granici se uvećavaju na nedeljnom nivou sa 63 na 83 za samo dve nedelje. Još 14 se nalazi u tranzitu.

Između ostalog među raspoređenim trupama nalaze se Iskander-M taktičke rakete dometna od 500- 700km koje mogu gađati ukrajinsku kritičnu infrastrukturu po dubini. Struktura ruskih brigada sadrži dva artiljerijska batatljona, raketni bataljon, dva bataljona PVO po brigadi. Takođe, Rusija ima takozvane železničke brigade. Na ove železničke brigade se poprilično oslanja prilikom transporta trupa unutar svoje teritorije.

Za velike “poznavaoce” moći ruske vojske, ništa ne znači činjenica da par raketnih udara može značajno paralisati rusku logistiku. Da ostavimo na stranu dublju vojnu analizu. Satelitski snimci uveliko pokazuju i postojeće i ad-hoc formirane tajne i javne vojne kampove.

Vojni izveštaji i procene se nižu iz dana u dan. Bilateralni i multilateralni formati razgovora su u punom jeku. Oko čega se pregovara? I zašto se razgovara? Kakvi su ciljevi strana u pregovorima? Na ovom mestu trebamo da budemo precizni. Ukrajina se 2014. godine suočila sa gubitkom Krima koji je anektiran od strane Rusije. Pretnje o aneksiji Krima, predsednik Rusije je još davno saopštio svom ukrajinskom favoritu Viktoru Janukoviču.

U periodu nakon narandžaste revolucije, za Rusiju je bilo ključno da održi Ukrajinu u svojoj geopolitičkoj orbiti. Pretnje prema Ukrajini više puta su izrečene javno, na zvaničnim sastancima (kasnije objavljenim u vidu arhivske građe). Dakle, Rusija je prema Ukrajini ispunila zvanično datu pretnju.

Aneksija Krima

Uzroke aneksije Krima treba potražiti u strateško-istorijskom kontekstu. Naime, sam period Narandžaste revolucije 2004.predstavljao je svojevrstan izazov za Kremlj. U tom trenutku evropeizacija Ukrajine je bila upravljiv proces za Rusiju. EU vrednosti i integracije Ukrajine predstavljali su ključan izazov za kreatore ruske geostrategije. Pre svega iz razloga što je Ukrajina slovenska i pravoslavna zemlja koja bi doživela afirmaciju članstvom u EU. U tom slučaju to bi predstavljalo poraz teze da je EU nezainteresovana i neprijateljski nastrojena naročito prema istočnim pravoslavnim slovenima. Ovakav razvoj događaja nesumnjivo bi se preneo i na rusko stanovništvo koje bi masovno tražilo odgovore, povezanost dva naroda bi postao katalizator zahteva običnih Rusa za boljim standardom života.

Demokratizacija Ukrajine bi srušila stereotipe od Staljinovog vremena da Rusi i Sloveni mogu da funkcionišu samo pod „čvrstom rukom“. Slična je paralela i sa Tajvanom i NR Kinom.

Revolucija Narodnog Dostojanstva iz 2014. godine je zatekla stratege u Moskvi. Korumpirani predsednik Janukovič je svrgnut, a kasnije je otkriveno da je milijarde u kešu kamionima poneo sa sobom. U trenutku kada je svrgnut Janukovič, pored njega ministar vojni i šef SBU (službe bezbednosti Ukrajine) takođe su posedovali ruske pasoše. Dokumenti iz tog perioda navode da je čitav štab FSB bio uspostavljen u predsedničkoj palati, i do sada je ostalo nepoznato ko je u stvari izdavao naređenja tokom nereda prilikom kojih je više od 100 ljudi ubijeno. Zašto je ovo sve važno za razumevanje današnje situacije koja nosi potencijal Trećeg svetskog rata?

Iz razloga što je aneksija Krima i pobuna u Donjecku i Lugansku ostala poslednja odbrana 2014. godine da se Ukrajina zadrži u „makazama“ unutrašnjih neprilika. Velika je verovatnoća da je takav scenario realizvoan ad hok shodno situaciji i da nije sistematski neposredno planiran.

Šta je posledica aneksije Krima?

Razvoj događaja nakon 2014. godine svakako ne ide na ruku ruskim ciljevima. Ukrajina je do tada bila vojno neutralna zemlja, imala je Zakon o vojnoj neutralnost, posedovala je ugovor o slobodnoj trgovini sa Rusijom, preko 50% stanovnika je bilo naklonjeno Ruskoj Federaciji, ruska flota je bila bazirana na Krimu. Podrška članstvu u NATO je bila svega 18%. Danas podrška članstvu u NATO je 60% dok je za EU 80% građana. Očigledno je da je aneksija Krima dominantno uticala na nacionalnu koheziju Ukrajinaca I promenu njihovih stavova kada je reč o spoljnopolitičkim preferencijama. Da su stvari protekle bez sukoba, sigurno bi I danas imali situaciju u kojoj se ne bi zauzimao jasan kurs Istok ili Zapad.

Važno je da istaknemo da se ne može raketama I tenkovima sprečavati volja građana. Na ovom mestu treba podsetiti I na sporazum o nuklearnom razoružavanju Ukrajine iz 1994. godine. U zamenu za teritorijalni integritet I suverenitet Ukrajina je predala svoj nuklearni potencijal, koji je u tom trenutku bio treći u svetu. Druga bitna okolnost je da većina država SSSR-a nisu dobrovoljno bile deo te države.

Baltičke republike su okupacijom u predvečerje II Svetskog rata vojno prisjedinjene. Šta je ostalo nakon raspada SSSR-a? I ako se mirno dezintegrisao usled unutrašnjeg sloma sistema, sfere uticaja Rusije su ostale poprilično izražene naročito u srednjoj Aziji I Kavkazu. 30 godina od raspada SSSR-a Ruska vojska se mimo volje suverenih država nalazi na teritoriji Moldavije, Ukrajine I Gruzije I mimo relevantne odluke OUN.

Šta je moglo da bude urađeno? U slučaju postojanja saznanja na kršenje ljudskih prava ruske manjine, trebalo je 2014. aktivirati mehanizme OUN i OEBS, zatražiti međunarodnu verifikacionu misiju, obratiti se Savetu Evrope. Kako je to izostalo sa pravom međunarodna zajednica strepi da bi se mogla ponoviti 2014. godina.

Šta se danas preduzima? Prema Povelji OUN države članice mogu priteći u pomoć državi koja je suočena sa neposrednom vojnom pretnjom. Odluka svake članice OUN je suverena u pogledu toga da li će i na koji način pomoći ugroženoj državi. Stvaranje ad-hoc saveza je takođe predvidjeno. Opet u članu 51. Glave 7 navodi se prirodno pravo na individualnu i kolektivnu samoodbranu. Član 2. Tačka 4. Povelje OUN poziva da se ne može pretiti silom protiv političke nezavisnosti država. Svemu tome svedočimo zadnjih meseci u praksi. Trilateralni savez Velike Britanije-Poljske-Ukrajine spada u formu ad-hoc odbrambenih saveza. Diplomatska aktivnost na odvraćanju i deeskalaciji tenzija veoma je živa i izražena.

Vidimo da pretnje sankcijama za sada deluju kao snažan odvraćajući faktor. Odsustvo oružanog sukoba je najuzvišeniji cilj I vrednost, te sve aktivnosti u tom pravcu treba posmatrati krajnje ozbiljno. Šta može biti ishod? Bez licitiranja u vojnom smislu, treba se fokusirati na političke i strateške ishode.

Kada se govori o Ukrajini mislise se o Evropi. Nedeljivosti evropske bezbednosti. Kao strateški izazivač Rusija je iznudila obnovu diplomatskih formata koji su 2,5 godine bili “uspavani”. Sa druge strane traži resetovanje određenih odnosa I redefinisanje evropske bezbednosne arhitekture. Ovu krizu treba posmatrati I kao šansu. Ovo neće biti prvi put da krize prerastu u prilike I podstaknu određena rešenja.

Istorijsko iskustvo nas uči da u odsustvu vojnih rešenja, raste ulog diplomatskih. Kako bi ta nova arhitektura izgledala teško je naslutiti. Ono što je sigurno process proširenja EU I NATO neće biti zaustavljen. Zapadni blok će dodatno učvrstiti pozicije I na ovom iskustvu spremiće se za proces strateškog i ekonomskog udaljavanja od NR Kine. Ruska strana u ovoj partiji, može računati na određenu formu legalizacije statusa quo. Što se i videlo na sastanku Markon-Putin. Pretnje da će Ukrajina uvući članice NATO-a u rat nisu realne, naročito što ni danas NATO ne učestvuje u svom vojnom formatu. Uvek je važno gledati iskustvo, kada želimo da analiziramo šta neko govori, a šta radi.

Kada je turska oborila ruski avion nije došlo do odmazde, rata I sukoba. Kada su savezničke snage u vazdušnom napadu u Sriji ubile 300 rusa u okviru Vagner grupe, nije došlo do sukoba i odmazde. Dakle, ključan je balans snaga kao faktor odvraćanja. Ova analogija nam ide u prilog da što duže vreme bude odmicalo, a podrška Ukrajini se uvećavala to će biti manja verovatnoća konvencionalnog sukoba. Ali to ne znači ni da će Ukrajina osokoljena podrškom partnera započeti vojne operacije ka Donbasu i Krimu.

U svakom slučaju svi mi smo danas savremenici bezbednosne I geopolitičke krize koja skoro nije viđena. Da li bi Rusija ustupila Kalinjingradsku enklavu u zamenu za garancije o stopiranju širenja NATO-a? Kada se poteže argumentacija da bi Ukrajina bila izlazak NATO na granice Rusije, i narušavanje strateškog balansa nuklearnog oružja zaboravlja se da je Ukrajina od 1994. godine potpisnica sporazuma o sprečavanju proliferacije nuklearnog oružja. Na ovom mestu treba izvršiti poređenje sa baltičkim republikama koje od 1991. i 1992. godine su takođe potpisnice sporazuma o sprečavanju proliferacije nuklearnog oružja.

Dakle članstvo u NATO-u nije donelo i nuklearno oružje na ruske granice. Promena ruske doktrine u pogledu nuklearnog oružja je uticala na NATO da ne ulazi u ponovnu trku u nuklearnom oružju, podizanje bezbednosnog uloga bi uticalo nepovljno na bezbednosnu situaciju. Nuklearna kriza je pokazala da se može doći kroz krizu do određenih rešenja.

Autorska analiza je prvobitno objavljena na sajtu Kurir.rs

Autor: Darko Obradović

13.02.2022.