Postoji razlika između upozorenja i najave. Upozorenje se upućuje onome koga se želi zaštititi, dok se najava upućuje onome na koga se želi uticati. Treće saopštenje Spoljnoobaveštajne službe Ruske Federacije (SVR) o Srbiji, prema mojoj proceni, pripada ovoj drugoj kategoriji, i tako ga treba čitati.
Počeću od okvira. Ruska bezbednosna misao ima pojam koji se u našoj javnosti retko pominje, a ključan je za razumevanje onoga što se danas događa: refleksivna kontrola. Njena suština nije da protivnika prisilite, nego da mu isporučite sliku sveta u kojoj će on sam, svojom voljom, doneti odluku koju ste mu namenili. Ne zabranjuje se izbor, nego se oblikuje okruženje u kome se bira. Ovu temu u Centru za stratešku analizu izučavamo u kontinuitetu, a jedan od rezultata tog istraživanja je rad Kreatori mišljenja kao kamen temeljac ruskih informacionih operacija na Zapadnom Balkanu (Životić i Obradović, 2025). U njemu smo ukazali da operacije uticaja imaju za cilj da oblikuju javno mnjenje kako bi se ciljna država ponašala onako kako to želi onaj ko operaciju vodi, a da je ključ tog koncepta stvaranje ambijenta u kome se političke odluke blokiraju javnim protivljenjem. Razmatrali smo i da li se operacije uticaja posmatraju kao aktivne mere ili kao refleksivna kontrola i kakvu ulogu imaju u hibridnom delovanju. Saopštenja SVR-a o Srbiji treba posmatrati upravo u tom ključu, kao instrument upravljanja procesima u jednoj suverenoj državi, a ne kao obaveštajne informacije.
Taj obrazac nije nov. Septembra 2025. SVR je studentske proteste predstavio kao delo Evropske unije, kao pripremu obojene revolucije u kojoj su mladi samo oruđe spoljnih centara moći. Brisel je to ocenio kao pokušaj Rusije da širi dezinformacije i neprijateljsku retoriku prema Uniji, a deo domaćeg medijskog prostora preuzeo je tu priču i iskoristio je protiv studenata. Maja ove godine usledila je nova optužba, da Brisel radi na smeni predsednika Srbije. Svaki put ista matrica: unapred se utvrđuje ko je neprijatelj, a ko prijatelj, a tek zatim se događaji uklapaju u tu podelu. Vredi se podsetiti i saopštenja SVR-a u kome se Srbija optužuje za zabadanje noža u leđa Rusiji zbog prodaje svog oružja legalnim kupcima na Zapadu. To saopštenje predstavljalo je grubu nacionalnu uvredu, a adekvatna reakcija zvaničnog Beograda je izostala.
Izbori 25. oktobra ovu matricu nisu poremetili, samo su je primorali da promeni težište. Studentska lista je osvojila nešto više od polovine glasova, a lista okupljena oko Aleksandra Vučića oko četrdeset odsto, i Vučić je priznao poraz. Studenti koji su do juče, prema ruskoj verziji, bili Briselov projekat, sada su Briselov problem. Umesto da se prizna promena okolnosti, menja se uloga u priči. Briselu se pripisuje strah od neposlušnosti, a novoj vlasti se nudi unapred napisan scenario: ili će njena nezavisnost biti onakva kakvu Moskva zamišlja, ili će nova vlast biti predstavljena kao žrtva evropskih intriga.
Ovde dolazimo do ključnog pitanja. Zašto bi jedna obaveštajna služba javno najavljivala ono što navodno tajno saznaje? Odgovor je jednostavan: najava nije cilj, nego sredstvo. Kada SVR unapred saopštava da će evropske službe pokušati da kupe, razdvoje i diskredituju studentske lidere, on ne upozorava nikoga, nego uspostavlja tumačenje koje će važiti za sve što usledi. Svaka afera, svaki kompromitujući materijal, svaki sukob unutar pokreta dobiće unapred pripremljeno poreklo, a svaka odluka u pravcu evropskih integracija tumačiće se kao sprovođenje diktata iz Brisela. U ovakvoj igri Rusija profitira u svakom ishodu. Time se istovremeno štiti buduća operacija i obezvređuje svaka istraga o tome kako je Rusija zaista uticala na unutrašnje procese u srpskom društvu. Zato je pitanje atribucije, o čijem značaju se u stručnoj zajednici vodi rasprava (Životić i Obradović, 2025), ovde presudno. To je, po mom sudu, najvažniji deo saopštenja: ono nije opis stvarnosti nego priprema terena za onu koja tek treba da nastane kao posledica delovanja ruskih tajnih i javnih operacija. Iz tog razloga nova vlast bi trebalo da ukine dozvole za rad Sputnjiku i RT Balkanu, kao jasan signal da neće tolerisati rusko mešanje u unutrašnja pitanja Srbije.
Zato ova tri saopštenja ne vidim kao tri odvojene epizode nego kao sekvencu u rasponu od nešto više od godinu dana. Prvo se uspostavlja okvir, zatim se on proverava na reakciji publike i institucija, a onda se prilagođava novim okolnostima. U svakoj fazi poruka je ista: Srbija je dužna da se pozicionira prema očekivanjima Moskve, a posledice neispunjenih očekivanja se ne opisuju, nego se podrazumevaju. To podrazumevanje je upravo ono što ovo saopštenje čini najavom budućih operacija. Nisam u poziciji da tvrdim koje će oblike one imati, ali je pogrešno čekati da se pojave pa tek tada ih prepoznati.
Poseban značaj ima završni deo saopštenja, u kome se srpski narod opisuje kao mudar i istrajan, i to narod koji će se, naravno, rukovoditi sopstvenim nacionalnim interesima. Na prvi pogled to je uobičajena retorika. Ali pogledajmo šta se tu zapravo tvrdi. Strana obaveštajna služba predviđa kako će se ponašati građani druge države, i to s izvesnošću. Tako se ne govori o onome na šta se nema uticaja. Predviđanje ponašanja stanovništva, uz tvrdnju da će se ono podudarati sa interesima autora poruke, implicitno je izjava o sposobnosti. Moskva ovim kazuje da zna šta će srpski narod misliti, jer je godinama učestvovala u oblikovanju onoga što taj narod čuje, čita i kako to tumači. Reč je o dugogodišnjem uticaju ratne propagande kroz medijski prostor, naracije o istorijskim traumama i kanale koji ih prenose. Nije slučajno što se obraćanje narodu čuje baš sada, u trenutku kada je volja građana prvi put posle mnogo godina jasno izražena na izborima. U istraživanju koje smo ranije sproveli kreatori mišljenja opisani su kao nosioci takvih operacija, kao neprozirni akteri čije je prave motive i logistiku teško sagledati, a njihove ključne karakteristike su koordinisanost, doslednost stavova i širenje dezinformacija (Životić i Obradović, 2025). Rusija zna da ima prohodan put u javni prostor preko mreže od desetina udruženja građana i više od 200 aktivnih kreatora mišljenja, uz medijsku logistiku koja to prati. Ako uzmemo primer država Evropske unije, koje s dužnom pažnjom prate slučajeve stranog mešanja i informacionog manipulisanja, kao i posledice tih operacija, Srbija ne treba da bude izuzetak, već aktivan činilac zaštite svojih građana od takvog sadržaja.
To je, u stvari, najdublji sloj poruke koju Rusija šalje. Narod koji je na izborima rekao svoje ne sme da bude suveren do kraja, jer ga neko drugi već predstavlja. Srbija je suverena država, a suverenost se brani i tako što se odbija da se nečiji scenario prihvati kao sopstvena odluka.
Odgovor mora biti trezven. Ne treba se ni plašiti ni potcenjivati. Treba pratiti kako će se ove poruke kretati kroz domaći informacioni prostor, ko ih prvi prenosi, kojim rečnikom i u kojem trenutku. Za tu pažnju važi ono do čega smo došli u kontinuiranom radu na ovoj temi: „Rano otkrivanje operacija udara je ključ za odsecanje štetnih efekata“ (Životić i Obradović, 2025), pa se težište mora staviti na sprečavanje operacija uticaja u fazi njihovog razvoja, a ne tek na njihove posledice. Treba pripremiti institucije za scenario u kome se tvrdnje iz saopštenja počnu ostvarivati, i to tako da se unapred zna kako se razlikuje stvarna operacija od one koja je samo pripisana. I treba imati dovoljno samopouzdanja da se kaže da o politici Srbije odlučuju građani Srbije.
Autor: Darko Obradović