Islamska Republika Iran jedan je od onih subjekata koji se s pravom mogu smatrati geopolitičkim čvorištem na kojem globalne sile odmeravaju svoju snagu. Iran je svoju islamsku revoluciju započeo sa pozicije „ni Istok, ni Zapad“. Međutim, vremenom se ta pozicija pretvorila u izvor sveprisutnog bezbednosnog ugrožavanja koje više nije neutralno, već je jasno ideološki svrstano uz one koji izazivaju američku hegemoniju. Tokom ranijih godina, zapadna geopolitička teorija skovala je skraćenicu KRINK – Kina, Rusija, Iran i Severna Koreja.
Iran nije uspeo da održi svoju poziciju neutralnog globalnog i regionalnog igrača. Svojom doktrinom „izvoza“ islamske revolucije stvorio je neprijatelje, a pomirio nekadašnje rivale. Finansiranjem i organizovanjem terorističkih organizacija vođenih političkom zloupotrebom islama, brzo je stvorio regionalni konsenzus protiv sebe. Dugo je regionalna osovina predvođena Iranom diktirala bezbednosnu dinamiku Zapadu, što su Rusija i Kina strateški koristile. Čak je i Al-Kaida, nakon svog formalnog uništenja, nastavila da postoji unutar Irana. U geopolitičkoj slagalici, Iran je služio kao energetska baza BRIKS-a, preciznije Narodne Republike Kine.
Neuspeh islamske revolucije najbolje ilustruju ekonomski rezultati. Iran zauzima treće mesto u svetu po rezervama nafte i drugo po rezervama prirodnog gasa. Ipak, iranska ekonomija je skoro upola manja od poljske. Prema gotovo svim parametrima, Iran predstavlja neuspešnu državu. Umesto razvoja, Iran je odabrao konfrontaciju i postao pion u ruskim geopolitičkim igrama. Istini za volju, Rusija je povoljno trgovala iranskim nuklearnim programom kako bi očuvala sopstvenu međunarodnu poziciju, dok je Kina postala konzument 90% iranskog izvoza nafte. Svi oni su profitirali od izolovanog, agresivnog i sankcionisanog Irana; međunarodne sankcije su od ove zemlje napravile izvor jeftinih energenata za Peking. Kada se analitički zaključi kome je odgovarala jeftina iranska nafta, geopolitička slagalica dobija potpuno drugačiji oblik. Samo je oslabljeni Iran mogao biti tako „poželjan“ partner.
Haos nastao kinetičkim operacijama bacio je u senku činjenicu da su Rusija, Kina i Iran u januaru 2026. godine potpisali sveobuhvatni strateški pakt. Ovakva partnerstva pokazala su se kao vrlo porozne garancije. Ugledni stratezi decenijama upozoravaju da su sporazumi sa Rusijom i Kinom partnerstva bez suštine.
Decenijama dug obaveštajni ciklus protiv Irana prerastao je u obaveštajnu mrežu koja je potpuno paralisala državni bezbednosni aparat. Operacija „Ponoćni malj“ prošlog juna bila je jasan signal da iranske službe bezbednosti ne mogu sprečiti strateško iznenađenje – upravo ono što je osnovni zadatak svake službe. Odluka Irana da svoju sajber bezbednost zasnuje na kineskoj tehnologiji na kraju je koštala života i samog vrhovnog ajatolaha.
Iran nije samo poprište američko-kineskog rivalstva; on je jedan od glavnih geopolitičkih poligona na kojima se definiše globalna moć. Sve što je Iran posedovao od najsavremenijih ruskih i kineskih sistema nije ispunilo očekivanja. Ko je mogao da se nada da Iran neće oboriti nijedan avion, i da će jedini „uspeh“ biti pripisan nespretnim operaterima iz Kuvajta?
U sledećoj fazi očekuje se izbijanje unutrašnjeg konflikta, pa čak i građanskog rata. Sirijski i libijski scenario kucaju na vrata. Formiranje suverenog Kurdistana čini se verovatnijim nego ikada. Uz podršku iz vazduha, organizovani ustanici mogli bi lako formirati „slobodne zone“ od gradova i čitavih provincija.
Drugi pravac razvoja sugeriše da Ormuški tesnac postaje američka kapija i zona američke bezbednosne kontrole, baš kao i Panamski kanal. Sa uništenom flotom i neutralisanim raketnim kapacitetima, Iran neće biti u poziciji da uslovljava slobodnu plovidbu.
Ovu tezu potvrđuje poslednja odluka Donalda Trampa kojom se ovlašćuje Razvojna finansijska korporacija (DFC) da obezbedi osiguranje od političkog rizika i garancije za finansijsku bezbednost u pomorskom saobraćaju, naročito u energetskom sektoru, za područje Persijskog zaliva. Uspostaviće se brodske linije dok će američka mornarica pružati zaštitu kroz Ormuški tesnac. Tramp nameće američke bezbednosne garancije:
Samo oni sa osiguranjem za vredan tovar ploviće kroz Ormuz.
Drugi operateri suočiće se sa ozbiljnim rizicima i troškovima.
Indirektno, ova mera će usmeriti piratstvo i druge bezbednosne pretnje ka kineskim tankerima ili ih prisiliti da plove u zonama visokog rizika bez osiguranja.
Ovo je stvarni, merljivi geopolitički efekat trenutnih operacija. Sjedinjene Države će držati ključeve kineske energetske bezbednosti. Predsednik Tramp se čvrsto oslanja na geopolitiku energenata i trgovinskih koridora. Od početka svog drugog mandata isterao je Kinu iz Panamskog kanala i Venecuele, a sada menja podelu karata na Bliskom istoku. Više nije pitanje da li će budući Iran biti nesvrstan, neutralan ili pro-istočni/zapadni – strateški ishod je američka kontrola nad Ormuškim tesnacom.
Ceo državni vrh Irana zbrisan je sa lica zemlje u prvim minutima operacije. Još jednom su Amerikanci nadigrali rusko-kineski bezbednosni kišobran. Naivno je tvrditi da Iran nije bio korisnik njihovih bezbednosnih usluga. Od prvog dana agresije na Ukrajinu, Iran je stao uz Rusiju, pružajući aktivnu podršku isporukama municije, dronova „Šahed“ i raketa. Iran je bio ključna ruska logistička baza i važan ekonomski koridor za zaobilaženje sankcija.
Sve će se to bitno promeniti u narednih 90 dana. Ove promene ne zavise od toga da li će trenutna vlast opstati ili nestati. Ovi procesi imaće domino efekat na ruske vojne sposobnosti u Ukrajini. Ruska očigledna ravnodušnost nije ni taktika ni „dogovor sa Aljaske“ – Rusija više jednostavno nema kapacitet za globalnu projekciju moći. Ona gubi svoja uporišta pod pritiskom, a to je trend koji će se nastaviti.
Četvrta posledica tiče se kineskog projekta „Pojas i put“ (Put svile). Bez iranske „kockice“, globalni projekat Puta svile je pod rizikom od kolapsa. Amerika zatvara kineske strateške pravce namećući sopstvena pravila.
Geopolitika je manifestacija sile u međunarodnim odnosima. Predsednik Tramp drži celom svetu javnu lekciju o tome šta znači imati sposobnu, interoperabilnu i tehnološki superiornu vojsku. On baca rukavicu Kini u lice, a da joj čak ni ime ne izgovara. U međuvremenu, Izrael je još jednom dokazao da njegov koncept „isturene odbrane“ može nadomestiti stratešku asimetriju. Država od 9 miliona stanovnika potisnula je „Golijata“ kakav je Iran. Ili je možda, sasvim slučajno, jedan drugi David – David Barnea, šef Mosada – sa svojom „legijom stranaca“, izveo stratešku kombinatoriku koja spada u domen naučne fantastike.
Autor: Darko Obradović