Gledam snimak u kojem se poljoprivrednici žale na uslove koje im država obezbeđuje, ali mi je zapalo za oko da informacije koje navodi jedan od poljoprivrednika nisu nimalo tačne. Pa se pitam, da li Srbi žive u svetu izmišljenih informacija i koliko nema smisla donositi odluke na osnovu netačnih podataka.
Jedan od glavnih razloga zbog kojih me je zainteresovala ova tema, odnosno snimak koji sam video, jeste činjenica da Holandija ima daleko veću poljoprivrednu proizvodnju od Srbije, iako je Srbija veća od Holandije.
Holandija je izvezla poljoprivredne proizvode u vrednosti od 135 milijardi evra i uvezla u vrednosti od 94 milijarde evra, prema podacima Eurostata. Razlika između uvoza i izvoza poljoprivrednih proizvoda u Holandiji iznosi 41 milijardu evra, dok je u Srbiji ta razlika 350 miliona evra.
Za poređenje, cela Holandija ima površinu od 4.185.000 hektara, dok gazdinstva u Srbiji raspolažu sa 4.073.703 hektara zemljišta. Kada bi se obradila sva površina koju imaju gazdinstva u Srbiji, to bi bilo skoro kao cela Holandija. Zemljište u Srbiji je plodno, nismo u pustinji, tako da to ne može biti izgovor.
Video snimak koji sam video možete naći na sldećem linku https://vm.tiktok.com/ZMhkLjXJh/
Jedan od zahteva bio je dizel bez akcize, uz tvrdnju da je u susednoj Hrvatskoj dizel za poljoprivredu 73 dinara.
Dizel bez akcize već postoji u Srbiji, kroz refakciju plaćene akcize na motorno gorivo koje se koristi za poljoprivredne svrhe. Pravilnikom o uslovima, načinu i postupku za ostvarivanje prava na refakciju plaćene akcize na motorno gorivo koje se koristi za poljoprivredne svrhe ("Sl. glasnik RS", br. 115/2023), definisano je kako se može dobiti refakcija, kao i koji uslovi moraju biti ispunjeni da bi se dobio povraćaj novca od akciza.
Mit je da nije moguće dobiti povraćaj tog novca.
Cena „plavog“ dizela u Hrvatskoj kreće se od 85 do 112 dinara, u zavisnosti od pumpe. Da budemo objektivni, u EU samo Belgija i Finska imaju skuplji dizel, pri čemu je u Belgiji skuplji za 4 evrocenta, a u Finskoj za manje od 1 evrocent.
Dok je cena Eurosupera 95 malo niža u Hrvatskoj nego u Srbiji, ona je u proseku niža u odnosu na zemlje EU.
Sve navedene cene su na dan 3. oktobar 2024. godine.
Cene dizela za poljoprivrednike u Hrvatskoj nisu 73 dinara po litru, kako poljoprivrednik navodi na snimku
Navedena je tvrdnja da poljoprivrednici traže najmanje subvencije u Evropi, i to 300 evra po hektaru. Zatim se figurativno navodi da bi mogli tražiti 700 evra po hektaru, a kasnije se spominje da su mogli ponuditi 400 evra po hektaru, čime bi protesti bili izbegnuti.
Pa da vidimo kolike su zapravo subvencije u Srbiji, EU i Americi:
Odgovor nisu subvencije iz EU ili Amerike, jer Amerika izdvaja 15 milijardi dolara za subvencije, dok Srbija izdvaja 840 miliona dolara – što je 18 puta manje. Međutim, Amerika ima 330 miliona stanovnika, a Srbija 6 miliona, što je 55 puta manji broj stanovnika. Dakle, prosečan Srbin izdvaja tri puta više novca za subvencije nego prosečan Amerikanac. Subvencije za poljoprivredu u EU iznose 200 evra po hektaru, dok u Srbiji subvencije iznose 18.000 dinara po hektaru, odnosno oko 150 evra.
U EU prihodi farmera su 49% od prosečnih prihoda u EU. Prinos pšenice po hektaru je za 50% veći u EU nego u Srbiji, dok je u Holandiji prinos duplo veći po hektaru nego u Srbiji.
Cena pšenice na Novosadskoj berzi iznosi 21 dinar po kilogramu, a prosečan prinos u Srbiji je 4200 kg po hektaru. Ukupna vrednost pšenice proizvedene na jednom hektaru je 4200 x 21 = 88.200 dinara, odnosno 753 evra po hektaru.
Iz ovoga vidimo koliko je komentar poljoprivrednika, ratara-povrtara, da bi mogao od države da traži 700 evra po hektaru, nerealan, s obzirom na to da je ukupna vrednost pšenice proizvedene na jednom hektaru 753 evra, a on želi 700 evra od države. Izgleda da bi bio zadovoljan kada bi država davala više novca za subvencije nego što je sama vrednost proizvedene pšenice.
Ovde se postavlja pitanje da li su građani Srbije dužni da finansiraju pohlepne poljoprivrednike, s obzirom na to da država raspolaže isključivo novcem građana.
Udeo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u BDP-u u 2023. godini iznosi oko 3,8%, odnosno 334 milijarde dinara ili 2,85 milijardi evra.
Suficit Srbije između uvoza i izvoza u oblasti poljoprivrede, šumarstva i ribarstva iznosio je 41 milijardu dinara (350 miliona evra) u 2022. godini, dok je u 2023. godini iznosio 0,8 milijardi dinara (7 miliona evra).
Srbija više nije poljoprivredna zemlja, te ne čudi što poljoprivreda zauzima mali deo BDP-a. Pre 2023. godine, prosek udela poljoprivrede u BDP-u bio je oko 5%, a nagli pad na 3,8% može se objasniti padom cena na tržištu. Ipak, poljoprivreda sada učestvuje s manje od 5% u BDP-u.
Poljoprivreda se ne razvija u skladu sa modernim trendovima, ni u proizvodnji, ni u izlasku na svetsko tržište. To ne iznenađuje, jer je prosečna starost nosioca porodičnog poljoprivrednog gazdinstva 60 godina. Ljudi u toj životnoj dobi, koji žive u ruralnijim delovima Srbije, veoma su slabo digitalno pismeni, posebno ako nisu visoko obrazovani. Oni su odrasli u drugačijem sistemu, koji nije poznavao svetsku konkurenciju.
Srbija je sprovela popis poljoprivrede 2023. godine u periodu od 1. oktobra do 15. decembra 2023. godine.
U navedenom periodu na Popisu su bila angažovana 253 opštinska koordinatora i 2.842 popisivača, koji su obišli oko 740.000 poljoprivrednih gazdinstava – porodičnih gazdinstava, gazdinstava pravnih lica i preduzetnika.
Prvi rezultati Popisa poljoprivrede pokazuju da je u Republici Srbiji 2023. godine bilo 508.365 gazdinstava, od čega su 99,6% porodična gazdinstva koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom.
Prosečno poljoprivredno gazdinstvo obrađuje 6,4 hektara, gaji jedno grlo goveda, pet grla svinja, tri ovce, 43 grla živine i ima oko tri košnice pčela. U poređenju sa podacima iz 2018. godine, broj gazdinstava je smanjen za 10%
Gazdinstva raspolažu sa 4.073.703 hektara zemljišta, dok je ukupna korišćena površina iznosi 3.257.100 hektara.
Prosečna površina korišćenog poljoprivrednog zemljišta po gazdinstvu je 6,4 hektara. Najveća je u regionu Vojvodine – 13,2 hektara, sledi Beogradski region sa 5,7 ha i Region Šumadije i Zapadne Srbije sa 4,4 ha.
Popis je pokazao da je prosečna starost nosioca porodičnog poljoprivrednog gazdinstva 60 godina, dok je tek svaki jedanaesti nosilac gazdinstva mlađi od 40 godina, 77% nosilaca su muškarci, a 23% žene.
Stočarstvom se bavi 313.495 gazdinstava što je 6 od 10 gazdinstava dok se 2018. godina 8 od 10 gazdinstava bavilo ovom granom poljoprivrede. Uslovnih grla je u odnosu na isti period manje za 20%, te ih je sada 1.495.933.
Glavna razlika između efikasnije proizvodnje u EU i Srbiji je prosečna veličina farme, koja je skoro četiri puta veća nego u Srbiji. Samim tim, proizvod je daleko konkurentniji u odnosu na manje farme u Srbiji, jer su mnogi troškovi znatno manji, a proizvodnja efikasnija i automatizovanija. U Srbiji, najmodernije farme imaju proizvodnju na nivou proseka EU, a ponekad i veću. Problem nije u zemljištu Srbije, već u proizvođaču.
Prema procenama, u Srbiji se apsurdan broj ljudi bavi poljoprivredom, te te brojke dostižu čak do 1,2 miliona ljudi, dok je registrovana zaposlenost u Srbiji 2,4 miliona. Ispada da se polovina bavi poljoprivredom. To nije realno, jer se mnogi ne bave aktivno poljoprivredom, već je poljoprivreda za njih hobi. Druga procena kaže da se 25% zaposlenih bavi poljoprivredom, što je katastrofalan podatak jer je udeo poljoprivrede manji od 5% u BDP-u, dok poljoprivreda vuče 25% zaposlenih. Ne treba da vas čudi što prosečan poljoprivrednik ima pet puta manja primanja od prosečnog radnika u Srbiji.
Veličina farmi-poljoprivrednih gazdinstava, prinos po hektaru, kao i broj lica koja se bave poljoprivredom, ukazuju na to da se ljudi u Srbiji bave poljoprivredom iz hobija. To se ne može nazvati ozbiljnom poljoprivrednom proizvodnjom, informisanom poljoprivrednom proizvodnjom, modernom poljoprivrednom proizvodnjom, efikasnom poljoprivrednom proizvodnjom, niti konkurentnom na svetskom tržištu.
Problem protesta leži u dezinformacijama koje se šire Srbijom i koje u velikoj meri utiču na stavove građana Srbije. Na snimku sa protesta možemo videti da su iznete netačne informacije koje služe za spinovanje protesta. Običan građanin, koji gleda prenos sa protesta, pomisliće da neko otima nešto poljoprivrednicima, jer je takva komunikacija, bila ona verbalna ili neverbalna.
Analiziranjem iznesenih tvrdnji, vidimo da podaci koje navodi poljoprivrednik, i koje insinuira, nisu istiniti i služe za obmanjivanje naroda. Kada kaže da traže najmanje subvencije u Evropi već dve godine, deluje kao da država ne želi da im pruži subvencije. Međutim, subvencije u Srbiji postoje. Ako ih on nije dobio, to je njegova neinformisanost, a ne problem države, jer su takve informacije lako dostupne na internetu.
Poljoprivrednik tvrdi da traži subvencije od 300 evra po hektaru, dok su subvencije u EU 200 evra po hektaru. Kako su onda subvencije u Srbiji najmanje, ako su veće za 100 evra u odnosu na EU? Takođe je pogrešno naveo cenu u Hrvatskoj za poljoprivredni plavi dizel, jer mu odgovara da se predstavi kao žrtva pred kamerama.On takođe tvrdi da plaća akcize za gorivo, iako postoji refakcija akciza.
Da je manje dezinformacija, bilo bi više prostora za identifikovanje i rešavanje pravih problema. Pad stočarstva je očigledan problem koji je svako mogao da predvidi, a taj problem nije povezan s državom, već sa svetskim tržištem.
Proizvodnja u Srbiji je nekonkurentna na svetskom tržištu, makar jedan deo poljoprivrede. Ipak, postoje proizvođači koji rade po svetskim standardima i uspevaju da opstanu na svetskom tržištu. Udeo rada u poljoprivredi je pet puta veći nego njen doprinos BDP-u, što znači da su prihodi poljoprivrednika pet puta manji od prihoda prosečnog građanina.
Moderna poljoprivredna proizvodnja zahteva kvalitetnu informisanost, a ne kukanje na državu i širenje dezinformacija. Umesto što provode vreme na protestima, poljoprivrednici su mogli proizvesti više proizvoda, ali je lakše kriviti državu za sopstvene greške.
Mlekari su već naterali građane da plaćaju mleko 15 dinara više po litru, jer su protestima naterali državu da uvede prelevmane. Sada žele da pritisnu državu da im da ono što ne zaslužuju, a sve to ide iz džepa građana. Ekonomska situacija u Srbiji više nije tako povoljna kao pre nekoliko godina, i država mora pažljivije da postupa i štiti sve građane, a ne samo one koji protestuju.
Autor: Jovan Babić