Problemi vršnjačkog nasilja

Terorizam

Problemi vršnjačkog nasilja

Sve nas je potresao incident kada je u školi na Vračaru ubijeno najmanje 8 lica. Učionic dela je učenik sedmog razreda koji još nije napunio 14 godina I shodno tome ne može krivično da odgovara.

Sada narod pokušava da pronađe krivca, naravno kriv im je svako koga ne vole pa pokušavaju da pripišu njemu odgovornost. U ovom kontekstu pominju se sledeće ključne reči: veličanje kriminala u državi, prepustili smo vaspitanje ulici/dilerima/tiktoku/lošem internetu/zadrugama/starletama/Kristijan Golubović gost škole pre nedelju dana/ slika Jovane Jeremić iz streljane sa oružijem….

Kao I uvek traži se krivac, onaj na koga će da se svali šteta(u ovom slučaju moralna osuda) ali to nije od pomoći za rešenje problema. Moramo da budemo iznad najnižih osećanja I pokušavanja da nađemo krivca u drugima. Potrebno je da nađemo uzrok problema I da pokušamo da ga otklonimo.

Roditelji krive internet, zadrugu, Kristijana Golubovića, Jovanu Jeremić ali nemaju oni dužnost da vaspitaju tuđu decu, već roditelji imaju obavezu da vaspitavaju svoju decu.

Niko drugi nije kriv osim nas, mi smo ti koji treba da vaspitamo decu I mi smo ti koji odlučujemo kakvo će obrazovanje da imaju deca. Mnogi sada pokušavaju da svoju odgovornost svale na drugog ali samo roditelji I škola imaju obavazu da vaspitaju decu, ostali su irelevantni za njihovo vaspitanje.

Ako roditelji  ne žele da im internet vaspita decu onda neka sami vaspitaju decu, ako pošaljemo dete u školu onda očekujemo da se neko brine o njemu.

Pored toga što narod pokušava da nađe krivca, oni očekuju od države ili predsednika da uradi nešto ali šta može država da uradi kako bi sprečila ovakve incidente?

Šta društvo može da uradi da bi sprečilo ovakve incidente?

              1. Obaveza vaspitanja dece je u rukama roditelja I obrazovnog sistema.

Roditelji treba da prestanu da krive druge za svoje greške u vaspitavanju svoje dece jer su oni ti koji imaju obavezu da vaspitaju decu. Obrazovni sistem je taj koji treba da uči decu da se lepo ponašaju. Obrazovni sistem nema ni jedan predmet u školi koji se bavi edukacijom dece kako da poštuju zakon i prava drugih ljudi. Potrebno je da se u škole uvede predmet koji je baziran na pravu i bezbednosti i koji bi učio decu da ne smeju da krše zakon i koje su kazne ako krše zakon. Koji bi učio decu kako da poštuju prava drugih jer zakon je tu da naša prava štiti od drugih ljudi ali je tu i da prava drugih štiti od nas.

Ovo bi stvorilo i zakonsku osnovu da se maloletnici učinioci kažnjavaju jer bi bili svesni svojih postupaka i bili bi svesni kazne koja im sledi.

2. Rupe u zakonu koje postoje potrebno je popraviti.

Vršnjačko nasilje je bazirano na samoj činjenice da nasilnik zna da ne može da bude kažnjen. Država je napravila propust I odredila da dete(lice koje ima manje od 14 godina) ne može krivično da odgovara. Ovde nastaje problem jer čim je neko svestan da neće biti kažnjen za svoje postupke zna da može da radi šta hoće. Sam Krivični Zakonik ima samo jednu funkcije, da zastrašuje potencijalnog učinioca kaznom, sama zatvorska kazna nikako ne doprinosi društvu već košta društvo koje mora da pokriva troškove zatvora. Odlukom da neko krivično ne odgovara ako je mlađi od 14 godina je loša odluka jer potencijalni učinioc zna da mu država ne može ništa(ovo koriste I kriminalci koji vrbuje decu da diluju drogu, uz objašnjenje koje daju tom detetu da mu se ne može ništa desiti).

Kazna ima samo jednu svrhu, da plaši, samo izvršavanje kazne je beskorisno I za državu I za pojedinca. Potrebno je da se ukine ograničenje od 14 godina za krivično odgovaranje, kao što u drugim državama postoji mogućnost da se maloletnicima sudi kao odraslim. Potrebno je da zakon, plaši svakog ko hoće da prekrši zakon, s tim što bi sam intenzitet kazne bio prilagođen uzrastu učinioca, tako da bi kazna mogla da bude I 10x manja za dete ili maloletnog učinioca krivičnog dela .

Ovim se postiže da zakon ispunjava svoju svrhu a to je da plaši potencijalnog učinioca, a kazna je postavljana u drugi plan. Ovim se dobija da nikome ne padne na pamet da zlostavlja drugog a onda pokuša da se provuče kroz rupu u zakonu da ne može biti kažnje. Da se ne lažemo I dete o 7 godina razume da ne sme nikog da povredi I ubije ili da ne sme da krade. Naravno dete od 7 godina ima ograničeno znanje zato će se to uzeti u obzir prilikom suđenja I odmeravanja kazne.

Ovaj problem je iskazan kod vršnjačkog nasilja jer sam učinioc zna da ne može da bude kažnjen, zato sada imamo slučaj da je žrtva vršnjačkog nasilja postala učinioc najtežeg krivičnog dela jer dražava nije mogla da ga zaštiti, država nije mogla da reaguje jer je učinioc dela nedodirljiv za zakon. Da je država intervenisala na vreme I zaštitila dečaka od 13 godina od vršnjačkog nasilja sada ne bismo imali ovaj incident.

3. Brzina reagovanja države

Problem kod državne uprave je brzina rešavanja slučajeva, po pravilu, prijavljeni slučajevi danima ili nedeljama stoje u nečijoj fioci pre nego što on počne da rešava taj problem. Kada se postavimo u poziciju deteta koje trpi nasilje za njega su I sati puno a ne dani ili nedelje. Država mora odmah da reaguje po prijavi vršnjačkog nasilja I zaštiti žrtvu od daljnjeg maltretiranja, tek onda će se dete osećati bezdeno da prijavi problem.

Problem vršnjačkog nasilja moraju da rešavaju državne službe koje se bave nasiljem policija, tužilaštvo, sud a ne učitelji I nastavnici. Problem vršnjačkog nasilja mora da se podigne na viši nivo nego što je sada, mora da se izjednači sa ostalim vidovima nasilja I da se jednako postupa prema svim vidovima nasilja.

Preko vršnjačkog nasilja se prelazi jer mnogi smatraju da je to “sitnica”, pošto se polazi od pretpostavke da samo jedno dete malterira drugo dete I da su to dečije stvari ali kada se udrži zajedno desetoro dece da maltretira jedno dete onda je to obično iživljavanje I maltretiranje. Ovaj slučaj nije jedinstvem, postoje primeri gde su deca izvršavala samoubistvo jer nisu mogla više da trpe zlostavljanje druge dece(to više nije “dečija igra” ili vršnjačko nasilje to je čisto iživljavanje ako je dovelo do toga da neko mora da izvrši samoubistvo).

Država mora odmah da reaguje I saseče u korenu vršnjačko nasilje jer deca ne mogu da se izbore sa problemom a dani im prolaze kao odraslima godine.

Kada potencijalni učinioc zna da će neko reagovati odmah onda zna da mu se ne isplati da nekog maltretira. Ovako se samo omogućava I podstiče negativno ponašanje zbog sporog postupanja državnih organa.

 

 

Zaključak

1. Potrebno je da roditelji I država preuzmu odgovornost za vaspitanje dece.

2. Nepohodna je ubacivanje novog predmeta u škole koji bi se sastojao od prava I bezbednosti.

3. Podizanje vršnjačkog nasilja na nivo ostalog nasilja ali i postupanja u skladu sa njim, a ne zanemarivanja.

4. Potrebna je hitna reakcija državnih organa po prijavi vršnjačkog nasilja, da se u međuvremenu ne zaboravi na incident. Ovim se podstiču sva deca da prijave nasilje koje su pretrpeli a ne da se plaše da prijave nasilje.

5. Potrebno je kažnjavanje maloletnih učinioca, u toj meri da im se ne isplati da sprovode vršnjačko nasilje, koje bi se ogledalo kroz izmena zakona o maloletnim učiniocima krivičnog dela (ZOMUKD) kao i krivičnog zakonik, gde bi bilo potrebno da se definiše novi okvir za starost učinioca krivičnog dela, gde se godine ne bi uzimale kao isključujuć faktor za snošenje krivične odgovornosti, već bi godine jedino uticale na odmeravanje kazne, a samu krivična odgovornost bi bila ista za sve.

6. Potrebno je I ozbiljnije shvatiti institute nužne odbrane I krajnje nužde koji bi omogućavali samoj žrtvi da se brani od nasilnika a da posle nema probleme jer je pokušala da zaštiti sebe od nasilnika.

Ovim bi se aktivno uticalo na nasilnika koji bi izgubio bilo koji vid koristi od nasilja a kazna za nasilje bi bila veća, dok bi se omogućilo svakoj žrtvi da odma prijavi nasilje ali I da se odbrani od nasilnika.

 

 

Autor: Jovan Babić

04.05.2023.