"Revolucija belih papira" sa istorijskim osvrtom na proteste u NR Kini

Bezbednost

Iskustva ranijih protesta i nereda

Nedavni talas protest koji je zahvatio NR Kinu nije novitet. Kina ima burnu istoriju građanskih ratova i pobuna. Ono što jeste zanimljivost odnosi se, kako bi pojedini rekli, gubitak „jedinstva“ između Komunističke partije Kine (KPK) i naroda. Dugo se debatuje da li je uloga i liderstvo KPK prepoznato od strane većinske volje kineskog naroda, ili je to monopol represije koji garantuje neprikosnovenost vlasti KPK već 73 godine. Sa svojih 96 miliona članova, odnosno oko 7% ukupne populacije, KPK predstavlja vrhovnu vlast i ima presudnu ulogu u pogledu unutrašnjih i spoljašnjih odluka. Često se čuje matrica o „socijalizmu sa kineskim karakteristikama“, zatim da zbog velikog broja građana „Kinezima treba čvrsta ruka“, da nije moguće „vladati drugačije tolikim brojem ljudi“, da je „centralizacija ključ uspeha“, „da je kineski komunizam zaslužan za uspešan razvoj NR Kine“. Da li je to zaista tako? Da li iko ima parvo da ograniči elementarno ljudsko pravo na osnovu etniciteta. Uviđamo da je narod Han i te kako uspešan u demokratskom uređenju na Tajvanu. Vidimo da postoji potpuni potencijal razvoja u odnosnu na date okolnosti i pružene prilike.

U ovoj analizi pozabavićemo se protestima i neredima u NR Kini od dolaska komunista na vlast. Pokušaćemo kroz opseravaciju najupečatljivjih protesta i nereda da  damo analizu postojećeg talasa protesta i nereda koji su zahvatili NR Kinu, sa skromnim ograničenjima u pogledu predviđanja razvoja situacije u najmnogoljudnijoj državi na svetu. Za analizu je zanimljiv period nakon Mao Zedunga kada se u literaturi navodi da je došlo do „podizanja svesti o pravima“. Afirmacija „građanske svesti“ se često tumači kao udar na legitimitet i održivost vlasti Komunističke partije. Jedan od razloga zabrane spoljašnjih društvenih mreža poput Twittera, WhatsApp-a, Youtube-a, Google i Facebook-a je upravo sprečavanje pokretanja i artikulacije društvenih pitanja. Pošto se sadržaj proizveden na Tviteru ne može kontrolisati, kineske vlasti ga smatraju štetnim za ideale Komunističke partije. Pristuan je snažan uticaj koncepta nacionalne bezbednosti kroz ograničvanje nekontrolisanog sadržaja i interakcije. Nakon nereda u Urumčiju 2009. došlo je do potpune zabrane platformi koje su označene kao prostor na kome se organzuju i dogovaraju protesti. Prema izveštaju Njujrok tajmsa iz iskustva korisnika tvitera u Kini imamo svedočenja koja nam pružaju uvid u to koliko je kontrola društvenih mreža imperativ. Odnosno ne radi se ovde o kontroli društvenih mreža per se, već o kontroli informacija, ideja koje mogu dovesti u pitanje određene odluke KPK, kao što je na primer odluka o „nula-Kovid“ politici.

Iz istorije protesta u Kini uviđamo da su ti protesti za motive imali : prava manjina (naročito Ujgura i Tibetanaca), prava radnika ( naročito uslova rada) i prava zaštite životne okoline (sa aspekta uništenja na hiljade reka, jezera i obradivih površina). Većina protesta je u prvom redu usmerena protiv lokalnih zvaničnika i kao jednu od mera ima obaveštavanje i slanje peticija višim instancama u Pekingu. Sam društveni okvir u kome su predstavnici komunističke partije uključeni u sve aspekte privatnog i javnog delovanja poprilično sužava politički prostor za  delovanje u pogledu izražavanja konkretnog nezadovoljstva. Može se zaključiti da se društveni život odvija unutar borbe same komunističke partije na različitim nivoima i predstavlja jedan vid jednopartijske konkurencije. Ni jedan oblik artikulacije interesa izvan komunističke partije ne može imati izgleda za uspeh i suočen je sa  brutalnim odgovorom, a zašta najviše primera imamo u autonomnoj provinciji Ksingjang pretežno naseljenom Ujgurima.

Pojavni oblici protesta uključuju pasivno narušavanje funkcionisanja rada državnih i javnih aktivnosti u formi „zauzimanja“ ulica, javnih površina, blokade fabrika, saobraćaja, autobuskih i železničkih stanica i pruga. Nevezano od stepena vidljivosti, nasilnosti ti protesti u velikoj meri nastoje da pokažu lojalnost centralnoj politici i liderima. Masovni talas štrajkova u periodu 1956-1957 godine za šest meseci je dostigao broj od preko 10.000 štrakova. Važno je istaći da u taj broj spadaju i kolektivna udaljavanja iz fabrika što ima velike sličnosti sa današnjim napuštanjem najveće fabrike Iphone telefona. Zajedničke javno-privatne komapnije u eri nakon Maoa takođe nisu bile lišene štrajkova. Međutim ti štrajkovi nisu beležili prevratnički potencijal protiv Koomunističke partije i viših istanci. Često bi najradikalnija mera bila „naoši“ odnosno uznemirenje opkoljavanjem lokalnih predpostavljenih i „kadrova“. Najradikalniji protesti bi rezultovali štrajkom glađu, samopovređivanjem, samoubistvima i eventualno velikim marševima, ali nikada zahtevima za fundamentalnom promenom centralnih vlati odnosno Komunističke partije. Upravo to je davalo ogroman manevarski prostor centralnim vlastima da promenom ili kažnjavanjem lokalnih kadrova zapravo smanje potencijal pobune i zadrže svoj ugled i legitimitet. Ovo su osnovne karakteristike ere perioda pre reformi, koja je imala i jedan spoljni aspekt a to je međunarodna izolacija. Kada govorimo o aspektu „upravljivosti“ protesta i nezadovoljstva jedna od ključnih tačaka je sprečavanje podele po liniji država i društvo, odnosno partija i društvo. Što je uspešno održavano.

Zanimljiv je slučaj iz perioda kulturne revolucije 1966. kada je voz sa pobunjenim radnicima iz Šangaja krenuo put Pekinga. Tadašnji premijer Žou Enali je naredo da se voz zaustavi da štrajkači ne bi mogli da se domognu Pekinga a što je izazvalo ogroman zastoj od 30 sati i 150 vozova stavilo u blokadu. Na kraju Peking je prihvatio zahteve štrajkača. Kineskim vlastima nije strano ni nagrađivanje demonstratana za njihove bune i štrajkove a kao vid amortizacije nezadovoljstva i čuvanja autoriteta centralnih vlasti. Pa tako imamo nagrade u ime „pobune“ i „revolucionarnog“ učešća u protestima.

Poznate su i „seljačke bune“ po pitanju nameta, urbanizacije, uništenja obradivog zemljšita, sela, reka i jezera.

Veliki broj protesta ostane neopažen od strane svetskih medija, a zahvaljući cenzuri i državnoj propagandi istraživačima je jako teško da sagledaju sve aspekte brutalnosti i prinude do koje dolazi. Najpoznatiji svetski poznati protest sa karakteristikama nereda bio je desant Narodnooslobodilačke armije na trg Tjenanmen 1989. godine. Prodemokratski demonstranti su u početku marširali kroz Peking do trga Tjenanmen nakon smrti Hua Jaobanga, bivšeg lidera Komunističke partije koji je radio na uvođenju demokratskih reformi u Kini u aprilu 1989. godine. Dok su tugovali za Huom, studenti su pozvali na otvoreniju, demokratskiju vladu širom zemlje. Na kraju su se hiljade ljudi pridružile studentima na Trgu Tjenanmen, a broj je porastao na desetine hiljada do sredine maja.  Kada je za 2 dana NOA uz upotrebu vatrenog oružja i tenova zauzela trg koji su zaposeli demonstranti. Prema procenama broj ubijenih je od nekoliko stotina do 10.000. Prema kineskim podacima radi se o 200 ubijenih civila i nekoliko desetina pripadnkika snaga bezbednosti. Dok drugi izvori ovaj pro-reformski i pro-demokratski protest nazivaju Tjenanmen masakrom gde je prema novim procenama 10.000 ljudi ubijeno. Oni protesti koji predstavljaju direktnu opasnost za vladavinu komunističke partije po karakteristikama u potpunosti odudaraju u odnosu na unutar partijske „štrajkove“, u takvim slučajevima demonstranti dobijaju jasna i na vremenski okvir ograničena uputstva, nakon čega nastupa upotreba sile i posledice po sve koji su identifikovani.

Američko-kineski institut na Univerzitetu Severne Karoline navodi da je Kineska vlada  saopštila da je broj "masovnih incidenata" porastao sa 8.700 u 1993. na preko 87.000 u 2005. godini, prošle godine kada je objavila zvaničan broj. Sun Liping, profesor sociologije na Univerzitetu Tsinghua, procenio je da je 2010. bilo do 180.000 protesta – ili 490 protesta svakog dana. „Održavanje stabilnosti“ je prioritet za kineske lidere i oni ulažu ogromno vreme i resurse u „pobedu u borbi za javno mnjenje“ i ugušivanje nezadovoljstva.  

Savremeni protesti u NR Kini

Pored štrajkova odnosno protesta povezanih za radničkim pravima Kina je bila suočena sa „kišobran revolucijom“ 2019. usled gušenja demokratije u Hong Kongu i zakona o ekstradiciji. Kako se činilo da je „jedna zemlja“ spremna da proždere „dva sistema“, ljudi u Hong Kongu su 2019. privukli pažnju sveta prkosno zahtevajući autonomiju, vladavinu zakona i osnovne slobode koje su im obećali. 2020. Usledio je novi Zakon o nacionalnoj bezbednosti koji je nametnuo Peking sa ciljem da uguši takav otpor.[1]

Mapa štrajkova u periodu oktobar 2021-oktobar 2022

 

Sudbina „Revolucije belog papira“

Politika nula-kovida odnosno nulte kovid tolerancije postala je  novi okidač za proteste. Fabrike su u nekim slučajevima zatvorene mesecima, a lanci snabdevanja su režali dok Kina primenjuje proceduru ograničenja kretanja, masovno testiranje i obaveznu izolaciju svih slučajeva Kovida i njihovih bliskih kontakata. Istovremeno kineski zvaničnici su 2020. godine proglasili pobedu nad virusom. Uprkos snažnoj propagandi u prethodne 2 godine i promovisanju zasluga Komunističke partije NR Kina je ostala jedina država koja je u karantinu držala više miliona ljudi, zabarakadiranih u stanovima dok se ostatak planete vraćao uobičajenom životu. Upravo požar koji je izbio u Urumčiju imao je fatalne posledice jer su ljudi bili zaključani i nisu mogli da napuste zgradu u požaru. Po pitanju izbijanja pandemije režim je održavao konspirološki narativ dok je istovremeno negirao bilo kakvu odgovornost za izbijanje pandemije. U međuvremenu cenzura je dostigla apsurdne granice te tako kineski državni emiter je „izbrisao“ publiku na svetskom prvenstvu koja je bez maski na tribinama, dok je kineski narod apsurdno zaključan pod najrigozornijim merama. Kineski narod se osetio apsolutno odvojenim od ostatka sveta. Četam haus navodi sledeće strategija (nula kovida) je pojačala ekonomske pritiske, pogoršala rastući nivo nezaposlenosti mladih i testirala strpljenje cele zemlje. Smanjenjem stope rasta za 2,2 procentna poena, politika nulte COVID-19 će verovatno koštati Kinu 384 milijarde dolara izgubljenog BDP-a.

Desetine miliona ljudi zatvorenih po karantinama je nakon  požara u Urumčiju eksplodiralo. Kao i u slučaju ranijih protesta videli smo usklađenost sa pravilima. U vidu belih praznih papira. Analitičari to tumače kao bezbedan vid protesta protiv cenzure jer ljudi ne smeju ništa da napišu, svaka parola bi sa sobom donela posledice. Konstatujemo da kod Kineza na ulicama postoji svest da KPK ne zanima šta se dešava već šta se komunicira. Kakve informacije se šalju. Za analizu su nam korisne medijske izjave u kojima se vidi da ljudi negiraju da se protesti odvijaju, da se radi o radničkom nezadovoljstvu. Što ukazuje da su primenjene kontra mere kako bi se sprečilo širenje informacija u druge delove Kine i između korisnika kineskih društvenih mreža. Uništeni i onesposobljeni su VPN-ovi i primenjena online cenzura. Ljudima su konfiskovani telefoni nakon čega bi bili proveravani da li poseduju zabranjene aplikacije poput tvitera i VPN-a. Jedan lanac kancelarijskog materijala stopirao je prodaju belog papira iz razloga nacionalne bezbednosti i stabilnosti navodi profesor Yuen Yuen Ang sa Univerziteta u Mičigenu.

Politika „nula kovida“ izazvala je poremećaje u globalnim lancima snabdevanja. Nasilni protesti u najvećoj svetskoj fabrici Iphone-a doveli su u pitanje Kinu kao pouzdanog snabdevača i komercijalnog partnera. Protesti se dovode u vezu sa nehumanim uslovima radnika obolelih od kovida, međutim ovi protesti imaju daleko širi kontekst dok je politika „nula kovida“ samo dodatno pospešila nagomilane probleme. Kina koja je do izbijanja pandemije važila za pouzdanog snabdevača sa „disciplinovanom“ radnom snagom suočena je sa kontinuiranim podrozenjem, usled unutrašnjih i geopolitičkih okolnosti, može li održati status „globalne fabrike“.

„Revolucija belih papira“ osnovne karakteristika :

-          - Sukobi sa policijom u 20 gradova

-          - Sukobi u ekonomskom centru poput Šangaja

-          - Brutalni sukobi u fabrici Foxconn

-          - Blokada rada fabrika svetskih brendova, ugroženi globalni lanci snabdevanja

-          - Gnev usmeren protiv nacionalnog liderstva, a ne lokalnog. Masa je uzvikivala „dole Si Ping“

-         -  Osećaj obmanutosti usled „nula kovid“ politike – naročito u univerzitetskim kampusima su primećene parole „sve je laž“

-          - Ideološka konotacija koja dovodi u pitanje legitimitet komunističke partije, slogani „dajte nam demokratiju“ „dajte nam slobodu“

-          - Aparat cenzure i kontrole štete je zakazao. Si Ping je tokom G20 samita  na Baliju bez maske, vesti iz spoljašnjeg sveta o popuštanju mera došle su do urbanih Kineza

-          - Širi slojevi društva su uzeli učešće u protestima i studenti i radnici i visokokvalifikovani

-       - Peking je morao da odstupi od politike „čvrste ruke“ i počeo je sa popuštanjem mera. U oktobru na kongresu KPK Si Ping je pozvao na istrajnost „nula kovid“ politike, dok već krajem novembra ta politika je korigovana.

-          - Totalni poraz strategije Pekinga za borbu protiv kovida i svest stanovništva o tome

  Budući razvoj događaja „Revolucije belih papira“

-         -  Pojačana unutrašnja cenzura i propaganda

-          - Kompromis sa radnicima i oštra retorika prema „kapitalistima“

-          - Davanje finansijskih podsticaja mladima, koji su najviše pogođeni nezaposlenošću (20%) dok je preko 400.000 komapnija zatvoreno

-          - Okretanje snažnijoj nacionalističkoj retorici

-          - Sprečavanje koncentracije mase na ulicama, već primenjena mera lišavanja slobode u zoni zabrane skupa

-          - Trajno narušeno poverenje u Kinu kao „globalnu fabriku“

-          - Narušavanje odnosa snaga u KPK-a

-          - Neophodnost kreiranja delotvornih reformi

-          - Svest o učešću u političkom životu širokih narodnih masa



[1] https://china.usc.edu/video-michael-davis-looks-one-country-two-systems

Autor: Darko Obradović

06.12.2022.