NR Kina u svetlu ruske agresije

Geopolitika

Rat u Ukrajini ubrzao je debatu o preraspodeli odnosa snaga u svetu. Na najviši nivo podignuto je pitanje smanjenja zavisnosti od nepouzdanih i konfrontirajućih država. Debata o zavisnosti od ruskih energenata aktuelizovala je pitanje autonomnosti političkih odluka u odnosu na energetsko-ekonomsku zavisnost.

Ključno je pitanje da li je NR Kina u prilici da „prepiše“ od Rusije i uradi sličnu stvar kada je u pitanju Tajvan. Ili pak, ima istine u pozivu Putina i Ksi Pinga da će na osnovama „prijateljstva bez ograničenja“ graditi multipolarni svet. Ono što svakako nije razjašnjeno ovom njihovom tvrdnjom tiče se da li misle na progresivan svet u kome svako zauzima određenu ulogu u globalnoj podeli karata i poštenoj konkurenciji, ili ipak misle na formiranje multipolarnih svera uticaja. U prvom slučaju svet je uveliko multipolaran. Samo postojanje NR Kine kao „globalne fabrike“ nam to dokazuje. U ovom drugom slučaju radi se o ofanzivnom revizionizmu koji se ne može postići bez upotrebe sile. Rusija je svakako već zaigrala na upotrebu sile u cilju uspostavljanja svoje sfere uticaja. Napadom na Ukrajinu, zapravo je napala Evropu odnosno napala je institucionalno širenje regionalne organizacije. A sa druge strane Evropa nije posedovala dovoljno snažni potencijal odvraćanja koji bi Rusiju odbio od takve ideje. Ulazak na rat sa sobom nosi političke i ekonomske posledice. Naročito ako se uzme u obzir koncept razvoja EU kao reginalne organizacije uviđamo da ona nije dizajnirana sa ciljem geoplolitičke projekcije moći, već u svrhu pomirenja, povezivanja, razvoja i ekonomskog prosperiteta kroz solidarnost i uzajamnu pomoć putem jačanja veza među članicama koje dele isti kontinent kao životni prostor.

Proćiće dugo vremena kada će Rusija biti u poziciji da kandiduje ideje slične EU, vidimo da u praksi ruske kopije NATO i EU ni  približno uspešno ne funkcionišu. ODKB nije u stanju da pruži bezbednosne garancije članicama, dok Evroazijska ekonomska unija ne može biti konkurent EU, kako sa stanovišta tehnološkog razvoja tako i sa stanovišta obima ekonomija. Evroazijska ekonomska unija se samo manjim delom može smatrati unijom jer se njene članice često ponašaju jednostrano. Četam Haus navodi da kada je Rusija 2014. blokirala uvoz poljoprivrednih proizvoda ostale države čanice  nisu sprovele ovu odluku, već su profitirale iz te situacije.

U pogledu NR Kine stvari stoje daleko složenije. Nije jasno da li NR Kina zastupa stav pro-ruske „neutralnosti“ onda kada iz svog internet domena ukloni sve objave koje su naklonjene Ukrajini. Ili NR Kina traži neki svoj jedinstveni put, istovremeno vrlo protivurečan, forsira konfrontaciju sa svojim najvećim trgovinskim partnerima od kojih se njena ekonomija razvija, dok sa druge strane pokušava da izgradi paralelne multilateralne institucije poput BRIKS-a, i sa treće strane uz pomoć državnog zaduživanja zemalja u razvoju formira blok sebi lojalnih država. Pitanje lojalnosti nikada nije večno i sigurno. A naročito ne u vremenima kada se rađaju istorijske šanse za čvršće povezivanje sa Zapadom. Vidimo da slabljenje Rusije Jermeniju i Kazakstan okreće Zapadu.

Prema podacima Svetske banke prvih pet spoljnotrgovinskih partnera NR Kine su SAD, Hong Kong (Kina), Japan, Vijetnam, i Republika Koreja (Južna Koreja). Ni jedna država članica takozvane „alternative“ BRIKS se ne nalazi među tim partnerima. U zbiru ukupan procenat udela ovih pet trgovinskih partnera je 42.22% . U pogledu Evropske Unije NR Kina je treće rangirani izvozni partner (10,2%) dok je najveći uvoznik u EU sa 22,4%. NR Kina 15,4% svog izvoza šalje za EU. Jednostavan pregled ovih podataka pokazuje orijentisanost i povezanost kineske ekonomije. Daljim pregledom podataka Svetske banke uviđamo da tek na 12. i 13. mestu se nalaze Indija i Rusija  kao partneri u BRIKS, dakle ni u prvih 10 spoljnotrgovinskih partnera, za kojima na vrlo dalekim mestima slede Brazil i Južna Afrika. Da bi se određen skup država posmatrao kao blok on mora da poseduje određene zajedničke vrednosti, interese, snažne ekonomske ili bezbednosne veze.

Analizom bezbednosnih veza izmežu država BRIKS-a vidimo da to ne može biti snažan političko-bezbednosni blok. A apsolutni brojevi u pogledu stanovništva ne igraju veliku ulogu na svetskoj pozornici i ne garantuju međunarodni uticaj, što imamo iz primera mnogih evropskih država u poređenju sa afričkim više milionskim državama.

Celokupni BDP Južne Amerike (3,25 triliona dolara prema MMF-u) koja broji 422 miliona stanovnika  duplo je manji od BDP-u Francuske i Velike Britanije sa oko 120 miliona stanovnika koje zajedno imaju  6 triliona dolara BDP prema MMF-u. Situacija je daleko poraznija u odnosu NR Kine i njenog prvog suseda Tajvana, a u korist Tajvana. Celokupan BRIKS raspolaže sa 24% svetskog BDP sa 41% svetske populacije. Dok samo SAD imaju udeo od 24% svetske ekonomije.

Primetna je sve veća trgovinska zavisnost EU od NR Kine. Međutim figuriraju i podaci da čak i tamo gde je Kina dominantan proizvođač, značajna proizvodnja se odvija za brendove iz SAD i EU. Mnogo je važnije izbeći zavisnost u oblastima kritične infrastrukture.

 

Ali BRIKS nije ništa više od zanimljive svetske ekonomske statistike. Sposobnost koordinirane akcije na svetskom nivou izostaje usled samo delimičnog poklapanja interesa među članicama BRIKS-a.

U bezbednosnom smislu članice BRIKS-a se nalaze i u otvorenim sporovima kao što je granična i regionalna konfrontacija NR Kine i Indije. Loša isksutva sa projektima „Puta svile“ utiču na kineske partnere čime se otvara put za Indiju da preuzme mesto „globalne fabrike“ od NR Kine. Fijasko sa megalomanskim projektima od Pakistana od Afričkih država čine NR Kinu neatraktivnim partnerom za globalni Jug. Istovremeno Indija je svesna da svoju ekonomiju mora integrisati za Zapadne demokratije. Indija je i sama najveća svetska demokratija. Član bezbednosne inicijative Kvadrial koju čine Japan, SAD i Australija. Članstvom u kvadrilateralnom bezbednosnm dijalogu Indija šalje jasne signale o svojoj bezbednosnoj i spoljnopolitičkoj orijentaciji. Da li će Indija rizikovati tehnološki i ekonomski razvoj zbog neke amorfne grupacije država kao što je BRIKS, naravno da ne. Da li će sarađivati u okviru ove inicijative, da hoće. Tek Brazil ili Južna Afrika svoje koordinirane ekonomske akcije i međunarodnu kompromitaciju neće rizikovati nekim zajedničkim akcijama sa Rusijom u okviru BRIKS-a. Na primeru zavedenih sankcija Rusiji uviđamo da BRIKS nije u stanju da bude kontra teža, nije u stanju da formira recipročan odgovor jer to nije nikada nije ni bila namera država članica ove ekonomske grupe.

Sa stanovišta država evropskog kontinenta BRIKS nije atraktivna asocijacija koja bi bila ekonomski isplativa u odnosu na razvijeno i integrisano tržište EU ili Inicijativu tri mora. Prvi aspekt je vrednost tržišta. A drugi aspekt se tiče zaštite od autoritarnih uticaja koji nastoje da ograniče spoljnopolitičke interakcije evropskih država. Ili uzmimo kineski pokušaj da izoluje i kazni Litvaniju. 2021. baltička nacija se usudila da: donese parlamentarnu rezoluciju kojom se osuđuje tretman Pekinga prema Ujgurima; blokira neke kineske investicije koje su izazvale zabrinutost za bezbednost; objavila da će napustiti (tadašnji) format 17+1; i dozvoli Tajvanu da otvori predstavništvo u Vilnjusu. Kina je reagovala: zaustavljanjem direktnih teretnih vozova za Litvaniju; bojkotovanje litvanskih proizvoda; bojkot proizvoda koji koriste litvanske komponente; vršenje pritiska na multinacionalne korporacije da prekinu veze sa Litvanijom ili rizikuju pristup kineskom tržištu; i degradiranje diplomatskih veza. Ubrzo su i Estonija i Letonija napustile inicijativu koja sada obuhvata format 14+1 , odnosno 9 članica EU. Centar za analizu evropske politike navodi da veliki građevinski projekti u energetskom i transportnom sektoru nekada su bili srce projekta 14+1, nudeći i političke i ekonomske koristi za Kinu. Jedan od ciljeva je bio promovisanje trgovine i investicija. Drugi je bio da se izgradi politička podrška među javnosti i elitama. Na duge staze, druge suptilnije taktike kao što su korozivni kapital i strateška korupcija ometaju aspiracije zemalja koje nisu članice EU. Nema sumnje da dolazak krupnih infrastrukturnih projekata države kandidate za članstvo u EU čini veoma ranjivim prilikom usaglašavanja sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU, a direktni benefiti izostaju.[1] Zabeleženi su negativni uticaji na lokalnu zajednicu u okolini kineskih investicija.

 NR Kina koristi tri dominatne pomorske rute – Pacifik, Indijski okean i Atlantik.

 

Foto: https://cargofromchina.com/shipping-routes/#:~:text=3%20Shipping%20Routes,Atlantic%2C%20and%20the%20Indian%20Ocean.&text=When%20taking%20the%20Pacific%20route,of%20the%20East%20China%20Sea.

 

Ni jedan od ovih plovnih puteva Kina ne može u potpunosti kontrolisati vojno. Sam izlaz na Pacifik je „ograđen“ državama Američkim saveznicima i pomorska ekonomska blokada je lako primenjiva. Počevši od japanskog ostrva Okinava do Malezije. Ovakav vid blokade bi uništio kinski pristup tržištima. Iz tog razloga NR Kina nastoji da proširi svoje teritorijalne vode proglašavajući svaku stenu u južnom kineskom moru za ostrvo.

NR Kina i globalna konfrontacija

Sve snažnija svest o ideološkim ambicijama NR Kina budi podozrenje u oblastima saradnje koje se tiču:

1.      vojne tehnologije i tehnologije dvostruke namene

2.      kritične infrastrukture

3.      lanaca snabdevanja

10 godina vladavine Si Pinga pružilo je dovoljno podataka da je Kina komunistička država sa ambicijom ekspanzije i revizije postojeće svetske ravnoteže. Na šta nam je ukazalo i izbijanje pandemije. U to vreme kroz kampanju dezinformacija i propagande NR Kina je, u vreme krize, eksploatisala svoju poziciju „globalne fabrike“ za slanje političkih poruka i za sticanje profita. Takva zavisnost je samo jedan u nizu indikatora koji oblikuje međunarodnu interakciju NR Kine. Problem što u NR Kini još uvek postoje ekstremni kovid karantini, sa milionima zaključanih ljudi, nije sprečilo komunističku partiju da još u martu 2022. proglasi „pobedu“ nad virusom korona. Kovid-19 jeste bio svetska kriza i šok, ujedno i lekcija za evropske države da demokratije moraju biti veoma oprezne. NR Kina je masovno eksploatisala svoju poziciju tokom korone. Uviđamo da je to ustaljena postavka u međunaroj interakciji. Pojava „vučje diplomatije“ nije novost kao vid agresivnog diplomatskog opštenja između NR Kine i demokratskih država. Zahteva se od diplomatije da bude agresivna, veoma aktivna i da često uzima učešća u započinjanju debate po pitanju unutrašnjih pitanja. A ne retko iniciranja društvenih podela u demokratskim društvima, što se videlo tokom krize pandemije.

NR Kina u konfrontaciju ulazi veoma neodlučno. Sa jedne strane zavisna je od eksternog tržišta i kao što smo videli to tržište je Zapadno ili su to države Zapadni saveznici. Rusija se kockala i izgubila najvećeg kupca svojih energenata, dok istovremeno alternativa u BRIKS-u nije u stanju da kompenzuje gubitak evropskog tržišta. Da solidarnost ne postoji, u prilog ide činjenica da NR Kina i Indija  energente kupuju sa popustom jer su u prilici da diktiraju uslove Rusiji.

Uviđamo da NR Kina želi da stabilizuje svoje odnose sa SAD. I ako koristi često argumente snažnog uticaja u svetu, NR Kina je svesna zavisnosti od spoljnjeg sveta. Kada se analizira strateško rivalstvno često čujemo teze o velikoj međuzavisnosti rivala. Pored paušaćnih tvrdnji o NR Kini kao nekoj novoj super državi treba sagledati u kojim oblastima posotji međuzavisnost i kako se ona može uticati na buduće uzajmane odnose, da li se radi o primeni ekonomije u međunarodnim odnosima ili se radi o čisto bezbednosnim odlukama. Nacionalna bezbednost predstavlja celokupnu bezbednost jedne države, samim tim ekonomija savremene države se ne može posmatrati izvan tih okvira. Neoružani oblici konfrontacije među savremenim državama najčešće se zasnivaju na polugama ekonomskog i energetskog pritiska.

Sve aktuelniji  „trgovinski rat“ sa NR Kinom poprima ideološke narative, dok  je  motive za izbijanje  imao u nelojalnoj konkurenciji i bitnim razlikama u funkcionisanju dva koncepta, odnosno kineskog korporativnog kapitalizma i neoliberalne tržišne ekonomije. Kineski pogled na ekonomiju i profit nije orijentisan na isti način kao u SAD ili EU, naročito u pogledu sagledavanja strateških proizvoda i slobode poslovanja privatnih kompanija. Prema podacima  kineske privatne kompanije su imale lošiji učinak u odnosu na državni sektor, prema najnovijim podacima kineske statističke vlasti do jula 2022. godine, a jaz se povećava. Privatne kompanije proizvode više od dve trećine kineske proizvodnje i obezbeđuju četiri petine urbanog zapošljavanja. Nesrazmerni gubici privatnog sektora bili su među najvećim uzrocima slabog rasta Kine i visoke nezaposlenosti do sada ove godine. Mnoge male privatne firme i pojedinačna preduzeća suočavaju se sa egzistencijalnom krizom usred široko rasprostranjenih karantina pod kineskom politikom nulte COVID-19 tolerancije. Da li su privatne kompanije u zaista privatne i autnomne u svojim odlukama? Sve je više izveštaja koji ukazuju da zapravo iza poslovnih poteza stoji održavanje stepena zaposlenosti, a ne motivacija za tržišnim profitom. Što ukazuje da poslovni potezi kompanija su u velikoj meri uslovljeni odlukama komunističke partije Kine. Politika KP Kine dominantno utiče na poslovanje i raspored kapitala. U tekstu objavljenom od strane Atlantskog saveta da do dolaska Si Đinpinga na vlast, mnogi ljudi — barem na Zapadu — verovali su da će kineska ekonomija postepeno prelaziti iz državnog kapitalizma u ekonomiju slobodnog tržišta. Umesto toga, poslednjih godina, neki posmatrači su primetili uspon „CCP Inc.“ kao modela za kinesko ekonomsko upravljanje pod Si Đinpingom. Ovo implicira da Komunistička partija Kine (KPK) nastavlja da širi svoju ulogu u korporativnom upravljanju i državnim i „privatnim“ preduzećima. Istovremeno, Si Đinping je takođe naredio da kineska vojska treba da ima veći pristup civilnom poslovanju za tehnološke inovacije i znanje. Dakle, kineska ekonomija je pod punom kotrolom političke vlasti. A što se odrazilo na krah tržišta nekretnina, usled političke odluke da se Kina po svaku cenu urabnizuje, stvoreni su neprekledni „gradovi duhova“ bez stanovnika sa polu-završenim neboderima.

Naročitu zabrinutost treba da probudi upliv Narodno oslobodilačke armije Kine (NOA Kine) u privatne kompanija, naročito one koje imaju dodir sa visokim tehnologijama. A NOA Kine je direktno podređena komunističkoj partiji. Čime se smanjuje prostor za nezavisno tržišno orijentisano poslovanje. Ako kineska vojska ili vlada žele tehnologiju koju kompanija poseduje, onda vanzakonski uticaj ili prinuda mogu naterati kompaniju da je preda. Međutim, to ne znači da se prisilni transferi dešavaju rutinski ili da su efikasni kao mehanizam politike .

Čak i sada kada se priča o kineskim privatnim tehnološkim gigantima, te kompanije nisu ni privatne ni autonomne u donošenju poslovnih odluka. Samo ustrojstvo komunističkog sistema vlasti bruža veliki broj kontrolnih poluga, a Statut Komunističke Partije Kine je jedino merilo ispravnosti. . U tekstu objavljenom od strane Atlantskog saveta da do dolaska Si Đinpinga na vlast, mnogi ljudi — barem na Zapadu — verovali su da će kineska ekonomija postepeno prelaziti iz državnog kapitalizma u ekonomiju slobodnog tržišta. Umesto toga, poslednjih godina, neki posmatrači su primetili uspon „CCP Inc.“ kao modela za kinesko ekonomsko upravljanje pod Si Đinpingom. Ovo implicira da Komunistička partija Kine (KPK) nastavlja da širi svoju ulogu u korporativnom upravljanju i državnim i „privatnim“ preduzećima. Istovremeno, Si Đinping je takođe naredio da kineska vojska treba da ima veći pristup civilnom poslovanju za tehnološke inovacije i znanje. Dakle, kineska ekonomija je pod punom kotrolom političke vlasti. A što se odrazilo na krah tržišta nekretnina, usled političke odluke da se Kina po svaku cenu urabnizuje, stvoreni su neprekledni „gradovi duhova“ bez stanovnika sa polu-završenim neboderima.

Napad na Ukrajinu postavlja pitanje mogu li demokratije delovati odvraćajuće na autoritarne režime. Ekspertska zajednica se u određenim aspektima dvoumi da li je primer Ruske Federacije odvraćajući ili ohrabrjući faktor za napad na Tajvan. Za sada je sigurno da dokle god je sedma flota američke mornarice prisutna NR Kina neće rizikovati prelazak tajvanskog moreuza koji na najkraćoj tački ima oko 120km. Dok sa vojnog aspekta postoji veliki znak pitanja da li je Narodno oslobodilačka armija dosegla sposobnost izvođenja združenih operacija.

Sva je prilika da u skladu sa Novim strateškim konceptom NATO-a države će aktivno poraditi na eliminisanju bezbednosnog izazova koji predstavlja ambicija Pekinga i spremnost da ekonomiju upotrebi za političke ciljeve. Nakon adekvatne procene zavisnosti članice EU su najavile diverzifikaciju lanaca snabdevanja. Jedan od glavnih bezbednosnih izazova predstavljaju upravo telekomunikacione tehnologije poput 5G mreže, a koja je uveliko označena kao bezbednosni rizik po sajber kritičnu infrastrukturu, do snabdevanja neophodnim sirovinama i proizvodima.

Kontrola nad saobraćajnom kritičnom infrastrukturom pali alarm za uzbunu.

Neophodno je uključivanje svih država EU i NATO u pogledu iznalaženja rešenja za smanjenje tenzija ili za obuzdavanje NR Kine naročito u domenu vojnih tehnologija i visokotehnoloških komponentni.

Partnerskim državama treba jasno ukazati na opasnosti, rizike i izazove od prevelike zavisnosti od NR Kine i njenih kredita, a državama Zapadnog Balkana treba ponuditi adekvatne i jednako atraktivne šanse kako bi mogle da zadovolje svoje potrebe. Uz bitnu razliku da zapadni kapital je orijentisan profitom i održivošću projekata, dok je kineski nastup baziran na međudržavnim ugovorima i pozajmicama za čije garancije nije neophodna profitabilnost projekata iz inicijative „Pojas i put“.  Saradnja se definitivno ne dovodi u pitanje na način koji neće ugroziti put ka EU. Države na Zapadnom Balkanu treba da odbiju kinesku infrastrukturu za 5G mrežu kako bi izbegle da budu označene kao rizične za poslovanje zapadnih tehnoloških giganata. Definitivno u narednim mesecima biće prezentovan koordiniran transatlantski odgovor na rastući kineski uticaj, sa naglaskom na zemljama Centralne i Istočne Evrope koji će sadržati adekvatne kontra mere. Poučeni iskustvom zavisnosti od ruskih energenata takve mere treba prihvatiti kao dobronamerne savete.



[1] Primer je autoput u Crnoj Gori koji je uništio okolnu životnu sredinu uz potpunu neisplativost projekta vrednog oko 1 milijarde dolara.

Autor: Darko Obradović

02.12.2022.